уторак, 22. децембар 2015.

Zrenjanin, Neno Belan i Srđa Anđelić

U sredu je koncert Nena Belana u Mikseru (23.12.), a ja se prisećam kako sam ga upoznao pre 12 godina. Bio sam lutajući reporter Radija B92, i koleginica i ja smo dobili zadatak da ceo dan provedemo u Zrenjaninu i da se odatle uključujemo uživo u program. Bio je petak, a dnevni program u studiju je vodio legendarni Srđa Anđelić (Mjehur Ubica), što je već tih godina bila prava retkost jer je tada radio neke sasvim druge stvari (kreativni direktor televizije ili nešto slično).

Šetajući se centrom grada, ispred kluba „Zeleno zvono“ naletim na Belana koji je tog dana, koliko se sećam,  prvi put posle rata gostovao u Srbiji, i to baš u Zrenjaninu. Bio je u društvu vlasnika „Zvona“ Gute Grubačkog i još nekih ljudi. Upoznamo se, zamolim ga za kratko uključenje i on pristane bez problema.

Pošto nisam imao mnogo vremena za pripremu jer sam morao da se uključim u program samo par minuta nakon upoznavanja sa bivšim frontmenom grupe „Đavoli“, tokom kratkog razgovora za vreme uključenja pitao sam ga neke trivijalne stvari. Verovatno nešto vezano za koncert, kako se oseća u Zrenjaninu i slično. Za kraj sam ga pitao, pošto sam želeo da unesem u razgovor atmosferu opšteg pomirenja, koja mesta preporučuje ljudima iz Srbije za letovanje u Hrvatskoj. On je ljubazno nabrajao ostrva Hvar, Brač i još neka letovališta koja sam zaboravio.

A onda je Srđa Anđelić, slušajući nas iz studija, dodao nešto u stilu „može da se ide i u Grčku na letovanje, šta sad...“. Moram da priznam da mi je njegov komentar bio iznenađenje, jednostavno nisam od njega to očekivao.  Taj mali izraz „nacionalizma“, doživeo sam kao sitnu subverziju s obzirom na tadašnju orijentaciju danas već nepostojeće „devedesetdvojke“. Čak mi je iz ove perspektive to i simpatično, jer je uvek zanimljivo kad neko uradi ili kaže nešto što od te osobe nikako ne očekuješ.
Tako da je ovo u stvari više anegdota o Mjehuru, nego o upoznavanju sa Belanom.

уторак, 26. мај 2015.

ĐUS: Ja sam konceptualni umetnik



Sveži pobednik “Dvora” i jedan od najkotroverznijih likova na našoj muzičkoj sceni  Ivan Ivanović – Đus, priča za S media portal ko je on u stvari i zašto ga ljudi ponekad pogrešno razumeju. Zašto je dobar sa Bokijem 13 i koliko mu je kolega čestitalo pobedu u rijalitiju. Objašnjava otkud neko ko istetovira Caneta i Koju na ruci može da sluša narodnjake. Đus je pravo gradsko dete, reper i MC, stihoklepac i jedan od najboljih crtača grafita na beogradskim ulicama. Polako, ali sigurno “braćala” ulazi na estradu, ali to je deo njegovog plana…
(intervju je rađen za S media portal 2011.)

Za početak, da krenemo od “Dvora”, to je neminovno…
-To je “eminemno”, brate… (hahaha)

Ok, “eminemno”! Da li se osećaš trijumfalno posle pobede?
- Pravo da ti kažem, nekako mi je sve to došlo sa zaslugom. Tako da se ne osećam kao neki pobednik, već kao da sam odavno pobedio, a sad sam nagrađen.

Pominjao si posle “Dvora” da ćeš sa devojkom na Tajland?
-Ma, jok, brate, ja sam to lupio u trenutku, bacio sam ih na drugu stranu sveta da mi se skinu jer su dosadni. I to, da li ću i kada ću da se ženim, to je moja privatna stvar i moj privatan život. Nema šta ko da me pita o tome.

Polako, ali sigurno ulaziš u estradu. To želiš?
-Mnogi očekuju da ja i dalje spavam ispod mosta i  prskam poslednjim trzajem spreja i potpisujem se na zidu… Da li rep treba da postane mejnstrim ili ne treba, to je pitanje… Kako pratimo stranu rep scenu, možemo da primetimo da je rep mejnstrim. Tako da ako je, na primer, Grand produkcija slika našeg mejnstrima, onda ih treba iskoristiti i reći ono šta imaš da kažeš. Niko mene ne uslovljava da ja radim u bilo kojoj emisiji nešto što nema veze sa mnom. Gde god da odem ja predstavljam sebe i svoju muziku i kulturu. To je nekim ljudima jasno, a mnogima nije. Zato nailazimo na priče, “ Đus se prodao, Đus vise nije kao na prvom albumu…”. Ja sam i dalje realan i tvrd, i zvučim kao na početku, samo što neki misle da bih trebao da virim iz kontejnera  i da bacam rime, a ne da budem na Pinku. I onda bi svi rekli  Đus je super.

Verovatno je tvoju publiku iznenadilo što si se na “Dvoru” sjajno slagao sa Bokijem 13.
-Tolerancija je na prvom mestu. Ne treba ulaziti u nova poznanstva sa predrasudama. Hoćeš da se šetaš ulicama Londona, Berlina, Pariza i da prođe pored tebe “trandža”, a u Beogradu ti kao smeta. Meni je to smešno. Drugo, pitanje je da li je Boki stvarno transvestit. Ja nisam imao razloga da imam neku odbojnost prema njemu, jer sam prvo svestan svoje muškosti i nisam se osećao ugroženo pored njega. Drugo, on je jako inteligentan, pametan dečko i vrlo  stabilna osoba. Dobro, što se oblačenja tiče, baš i ne bih rekao (smeh), ali psihički je vrlo stabilan. Zna šta priča i svakome će da kaže vrlo smireno i “naštelovano” šta treba. On je tamo bio maltene jedini lik sa kojim je mogao da se napravi neki šou. Na kraju krajeva, on je jako dobar prijatelj. Ali prošlo mi je kroz glavu šta će moja publika da misli o tome, nije da nije…

Prozivaju te često da si seljak, ćelavi dizelaš u trenerci…
-Ta priča je krenula kada smo osnovali 93 Fu. Od kad je krenula ta naša priča o pozitivnim stvarima iz devedesetih godina, a mi nismo promovisali nikakav kriminal, nikakve krađe… Mi smo hteli da baš te klince koji su već u tom dizel fazonu, da ih nateramo da shvate to iz tog ugla zezanja, a ne iz ugla tuča i kriminala. A ta urbana ekipa koja je mene zvala na sve događaje dok sam nosio “dredove” sad kažu da sam seljak zato što sam ćelav i nosim trenerku. Kažu, pesme su mu strava,  ali on je užas. Pa, kako to može? Moje pesme predstavljaju mene. Pa, brate, svi svetski reperi su nosili svilene trenerke i brze patike,  kajle i cvikere… Ja samo pratim staru školu repa. Pa, jedan Kojot je iz “Iceburn-a”  radi pesme sa mnom i ponosan je na to…

Mnogima je čudno što ti kao hip-hoper slušaš narodnjake…
U svakoj muzici možeš da nađeš neku notu koja je fenomenalna. Te narodne pesme, na primer, Sinana, Šemse, Muharema Serbezovskog, to su ozbiljne ljubavne pesme koje  se bave emocijom. “Svako me proleće na tebe seti”, pa koliko puta je došlo proleće, pa te setilo na nekog ili na nešto. Taj stih je iz života, to nije neka glupost. Ritam i poezija, ja se držim toga, ali u raznim oblicima. Ja sam toliko dugo radio andergraund da mi je bukvalno šala da uradim stvar u tom fazonu. Ali treba ući u sistem, razdrati se i zauzeti svoj ćošak. A dueti sa Minom i Anabelom su me ubacili u sistem koji nas je godinama potiskivao. Mnogi ljudi se danas nazivaju konceptualnim umetnicima,  a ja mislim da ja to jesam.  

Imaš jedan stih: “Mnogi i dalje kažu da sam seljak, ali žiža javnosti mi pravi keš, tako treba” Da li je novac stvarno toliko bitan?
-Pa, brate, novac je sredstvo koje ti omogućava da uživaš u stvarima koje voliš. Ako ja hoću da odem u Berlin, a to mi je san, kako ću da odem bez para? Ja se borim da obezbedim sebi dobre uslove za život, hoću da uživam…

Neki kažu za tebe da si nezgodan tip, da se sklanjaju na drugu stranu ulice kad te vide…
-To je zato što imam takvu facu. Imam malo oboren pogled, oči su mi malo smorene, i malo mi je dublji glas… Čak i ljudi koji žive sa mnom me pitaju ponekad zašto sam smoren, ali jednostavno nije tako…Takvo mi je lice. Ali neki ljudi me doživljavaju kao namrštenog lika koji pljuje po svemu…

Dosta te slušaju u Bosni i Makedoniji…
-U Makedoniji mi nastupamo  već 5 godina i stalno su puni klubovi... Čak na Ohridu nam je letos došlo 2 hiljade ljudi. Osećao sam se kao da sam u Monte Karlu. A ovde strahujem da li ću da napunim salu SKC-a, a na Ohridu mi dolazi toliko ljudi u najgorem slučaju. A i gotivim ih zato što su topli ljudi, vole da te ugoste kao da si najrođeniji. Da, i u Bosni imamo verne fanove, a cela Slovenija je slavila pobedu na „Dvoru“.

Pričaš kako su Makedonci opušteni i miroljubivi, da li imaš osećaj da je kod nas i dalje dosta napeto?
-Svi me pitaju kako sam izdržao na „Dvoru“, pa meni je tamo bilo super, kao apartman. Čim sam se vratio na ulicu odmah počinje tenzija. Ovaj grad je pod pritiskom, kao tempirana bomba, ali to je i super, taj adrenalin u vazduhu je strava. I ja kad odem u neki drugi grad uvek tražim to.  Zato mi i volimo Beograd, ali uslovi koje nam država pruža su jezivi i zato smo mi takvi, napeti i agresivni...

Mnogim klincima su danas pokojni Knele ili Ljuba Zemunac pozitivni mitovi. Da li je to tebi u redu?
-Svi današnji „dizeli“ i klinci koji se sad furaju na taj fazon, šta oni mogu da znaju realno o tome? Videli su par snimaka i neko im je pričao priče. Ljudi sede kući, ne bave se ni sa čim, ne vide inspiraciju oko sebe i onda se bave takvim nekim pričama. Ali i država je kriva jer im ne daje neke pozitivne sadržaje. Država je kriva što mladi pričaju o Kneletu i Giški. Ti na TV-u više nemaš ni jednu obrazovnu emisiju. Ali kad pogledaš sa druge strane, svi ti likovi iz sveta podzemlja su imali upečatljive karaktere. Ljuba je na primer bio žešće obrazovan, pričao je šest jezika i imao životne situacije kojim bi mnogi trebali da se dive.

U kakvim si odnosima sa ostalim reperima?
Možda mi je samo pet kolega nazvalo da mi čestita pobedu na „Dvoru“.  I pored toga što većina njih beži od mog uspeha, ja bih voleo da me oni iskoriste i da se proguraju, ali oni ni to ne rade. Nemam pojma, sa svima sam bio dobar i svi su me izdali u jednom trenutku. Kao da ne mogu da stoje pored mene, taj ego trip je najveći problem kod repera. Dok smo svi bili na početku, svi smo bili do jaja. Čim je jedan napravio spot i album, odmah je počelo međusobno udaljavanje...

Kakav će da bude novi album?
-Biće jebeno komercijalan i jebeno tvrd. Napraviću opet muzičke „katastrofe“. „Keš kolica“ je bio baš to... „Panduri nas startuju non stop, jer to je hip hop. Misle ima jer se ljava pdo? Ima se keša brdo” Ta pesma je hardkor, to nije ljubavna pesmica. I onda mi dođe neko i kaže to je komercijala. Pa, te rime prolaze i puštaju se svuda. I ova nova pesma „Moj biznis“, ja sam zaboravio da nisam cenzurisao neke delove pesme, i gledam „Pink“ pre neki dan i krstim se šta ide na TV-u... Ako sam ja postigao da mene niko ne iscima i kaže mi „ovo ne može da ide“, meni je to uspeh, jer ono što sam ja rekao ide i nije promenjeno.

Zanimljivo je da si skoro istetovirao Caneta (Partibrejkers), Koju (Disciplina kičme) i Milana Mladenovića (EKV)…
-Koja mi je pre deset godina dao pohvale za moj rep na engleskom, a danas kad bi me video  možda me baš i ne bi pohvalio. Inače, kad sam bio mali zvali su me mali Koja, jer sam ličio na njega, imao sam  sličnu frizuru. A što se tiče Caneta, jedan od najlepših događaja u životu mi je što sam se našao u knjizi o Partibrejkersima “Sloboda ili ništa”. Poslednji pasos u knjizi je o mom susretu sa Canetom, i meni je to vrhunac. To je nešto što potapa sve te predrasude o meni, jer Cane koji je najveći intelektualac koga sam upoznao,  bio je šokiran kada je video tetovažu, pet minuta nije mogao da izgovori ništa. Posle svega šta je on radio i doživeo, dolazim  mu ja sa  njegovom “slikom”. I baš je tada rekao da ta situacija puno govori o nama koliko smo spremni da u trenutku prihvatimo nečiju ljubav i da se otvorimo prema nekome koga ne poznajemo.


Bratislav Nikolić

петак, 23. јануар 2015.

Psihodrama kod Dr Potkonjaka

Psihodrama kod Dr Dušana Potkonjaka jedna je od najbolje čuvanih tajni u Beogradu. Ova rečenica jeste kliše, ali jednostavno je tako
Potkonjak je psihijatar i terapeut koji je krajem osamdesetih preneo psihodramu u Srbiju. Iako već dvadesetak godina živi u Londonu, Dušan redovno dolazi u Beograd tri puta godišnje po par nedelja, gde sve svoje slobodno vreme koristi za psihodramski rad.
Psihodrama je akcioni metod grupne psihoterapije koja koristi elemente pozorišta. U psihodramskoj seansi prvo se prati grupni tok, komunikacija između članova grupe. Cilj je da se poveća spontanost i kreativnost. Kasnije članovi grupe koji su motivisani, na improvizovanoj sceni istražuju svoje životne događaje i važne međuljudske odnose. Član grupe čija se životna situacija istražuje, zove se protagonista i on bira ljude iz grupe koji će igrati njemu bitne osobe. Na sceni protagonista menja uloge sa važnim ličnostima iz svog života. To je ukratko opis nečega što je  Jakob Levi Moreno utemeljio još tridesetih godina proškog veka.
Potkonjaka sam otkrio prvi put posle bombardovanja na preporuku jednog mog drugara bivšeg psihodramatičara. I odmah sam se primio na Dušanov način rada i njegovu harizmu. Od tada pa do danas, skoro da nisam propuštao nijedan ciklus, u stvari jesam, ali to je bilo samo nekoliko puta kada sam bio ljut na Dušana zbog nekih naših neslaganja i razmirica. Ekipa koja dolazi na grupe je šarolika, i dosta se promenila od te ’99 godine. Iz tadašnje grupe ostali smo samo još jedan lik koji je dolazio i nekoliko godina pre mene i ja. Malo mi fale nekadašnji članovi, ali to je normalna nostalgija za mojim počecima tamo.
Na Dušanovim grupama upoznao sam neke od najzanimljivijih i najkvalitetnijih ljudi i doživeo sam fascinantna iskustva koja su uticala na moj duh i um. Najčešće su to mladi ljudi (uvek ima i poneko stariji) koji studiraju psihologiju ili medicinu, ili su već završili te fakultete i žele da se bave profesionalno psihodramom. Mada, ima i „najobičnih ljudi“, takozvanih „civila“, koji dolaze samo zbog sopstvenog iskustva. I ja sam među njima. Koliko god to elitistički i pretenciozno zvučalo, tamo se uglavnom pojavljuju obrazovani ljudi, bez obzira na godište, koji žele da menjaju sebe na bolje i u takvom društvu je nemoguće osećati se loše.
Onom ko nije doživeo i video psihodramu kod Dr Potkonjaka teško je opisati kakva je to atmosfera i koliko sve vrca od dobre energije, ideja i duha. Dušan je neverovatno posvećen psihodrami, to je čovek koji maksimalno troši sebe dok radi. Ljudi to prepoznaju i zato ga toliko vole i poštuju. Nije ni on čovek bez mana (provereno), ali je definitivno neko ko ume da napravi sjajnu grupnu energiju kao retko koji psihoterapeut. Kod njega se igra, smeje, plače, ponekad i svađa, ali sve pršti od života. Broj ljudi koji dođe na jednu grupu kreće se od 15 do 30 (nekada i preko 40!), i ubedljivo najviše ima žena, koje očigledno vole da se bave sobom mnogo više nego muška populacija. Fenomenalan je osećaj kad si okružen sa toliko dama i to na takvom posebnom mestu.
I nemu tu nikakve misterije, niti je u pitanju nekakva sektaški zatvorena priča. Sve je prilično otvoreno. Ko god poželi, a da je pritom dobronameran, može da dođe i vidi o čemu se radi. Psihodramu kod Dušana i dešavanja na njoj veoma je teško opisati rečima. Mora da se doživi. To je nešto kao dinamična sedeljka ili kućna zabava sa finim svetom posle koje se osećaš privilegovano što si joj prisustvovao. I naravno da se psihodrama ne dopadne svakom i naravno da nije baš uvek zanimljivo. Ali meni je definitivno obeležila jedan dobar deo života. Dušane, hvala.