петак, 6. октобар 2017.

"Konstantinović. Hronika" (Radivoj Cvijetićanin)


Ne pamtim kad me je neka biografska knjiga ovoliko dotakla. U pitanju je moćno štivo, veliko i kapitalno, i za koje je novinar Radivoj Cvijetićanin sigurno uložio vanredan trud.
Knjiga od 800 strana obuhvata bukvalno celokupan život pisca Radomira Konstantinovića i sav njegov rad. Odrastanje, porodica, dve žene, romani, radio drame, druženje sa Beketom, politika, razne kontroverze i sve moguće drugo šta možete da zamislite vezano za Konstantinovića. Sve je tu, apsolutno sve.

Velika je čast za jednog intelektualca da dobije jednu takvu knjigu nakon smrti, to se pogotovo u našoj kulturi ne dešava često. Da bi neko napisao ovakvo remek delo biografskog karaktera, mora da bude ozbiljan istraživač koji je pritom naklonjen osobi o kojoj piše, a Cvijetićanin je evidentno bio (duhovno) blizak sa svojim junakom. S jedne strane, opisano je u potpunosti Konstantinovićevo delo, od rane mladosti do poslednjih dana, a sa druge, imamo priliku da blisko upoznamo i njegov privatan život, koliko god je to bilo moguće. Tako da je zadovoljen, da parafraziram Cvijetićanina, i uvek budni tračer u nama željan pikanterija.

Radomir Konstantinović je bio jedna od najkontroverznijih figura na našoj intelektualnoj i kulturnoj sceni. Čovek kojeg su nazivali patrijarhom "Druge Srbije" i simbolom anacionalnih i pacifističkih ideja kod nas. Najpoznatiji je ipak po jednoj neobičnoj knjizi koja predstavlja neku vrstu biblije te takozvane "Druge Srbije". U pitanju je naravno, "Filosofija palanke". Delo koje će ga u potpunosti obeležiti, protiv čega se on i nije mnogo bunio. Pisac Radomirove biografije nije propustio da sve vezano za tu knjigu objavi, ali to je samo jedan (mada važan) segment njegove sjajne hronike.

Meni su lično najzanimljiviji delovi knjige vezani za Konstantinovićev privatni život, zato što su mi  njegova pojava i sve ono što on predstavlja, uvek bili zanimljiviji od njegovog pisanja. Iskreno, osim delova iz "Filosofije palanke" ništa drugo nisam ni čitao, što ne znači da neću. Ali taj život kako ga je Cvijetićanin do detalja opisao i dočarao, stvarno deluje jako uzbudljivo i hronika se čita maltene kao neki triler.  Od njegove velike ljubavi i životne podrške u svakom smislu, Kaće Samardžić koja je bila starija od njega devet godina, pa preko druženja sa velikim Semjuelom Beketom, i na kraju lične doktorke Milice sa kojom se oženio u već poodmaklim godinama. Ali tu je i priča o njegovom poznatom ocu Mihajlu, pa o kratkom i iznenađujućem političkom angažovanju, Ninovoj nagradi koju je dobio, Ivanjici, Rovinju i desetine raznih drugih storija.

Malo ljudi zna da je Radomir Konstantinović par godina pred smrt dobio nacionalnu penziju, da je pre toga živeo na ivici siromaštva, da je tokom bombardovanja Srbije bio očajan i ljut na Zapad, što će mnogima biti možda i najveće iznenađenje. Kao i činjenica da je bio rezervisan prema Hrvatima zbog njihovog nacionalizma, ali i zbog toga što su mu za vreme poslednjeg rata oteli kuću u Istri koju mu više nikad nisu vratili. Takođe, više puta je izjavljivao da svoju zemlju nema nameru da napusti, što takođe razbija neke predrasude o njemu. Vrlo kompleksna ličnost, koja nikako nije bila jednodimenzionalna kako su ga mnogi doživljavali.

Ova hronika je važna na više nivoa, jer govori ne samo o nečijem životu (i o još nekim životima), već je to i priča i o jednoj zemlji i njenoj kulturi kroz decenije i decenije. Da zaključim, fascinantna knjiga o jednom krajnje neobičnom čoveku i vremenu u kojem je živeo.

   (Radomir Konstantinović sa prijateljem slikarom Peđom Neškovićem i seljakom na Kalenić pijaci)