Polovina devedesetih godina, zima, sedimo kod Igora u Bloku 28, nedođija kod
FDU-a. Priča se o politici, Slobi, o
muzičarima koji se drogiraju, klasične teme...
A onda Goran inspirisan alkoholom započinje priču:
„Išli smo u Solun prošle godine u junu, moj
kum i ja, da kupimo neke auto-delove. Stižemo u hotel oko 10 ujutro, i zamole
nas na recepciji da ostavimo stvari i da se vratimo posle 12, dok se ne sredi
naša soba. I krenemo polako da se šetkamo po gradu, kad nas posle par stotina
metara zaustavi neki neugledni lik i na lošem engleskom počinje da nam nešto
objašnjava. Provalimo da je čovek naš i pređemo na srpski, a on sav uzbuđen
priča kako je imao sudar pre pet minuta sa nekim čovekom iz Izraela. Moli nas da Izraelcu prevedemo da
je spreman da se nagodi, da mu nadoknadi štetu od 200 evra, samo da ovaj ne
zove policiju.
Elegantni Izraelac stoji nadrkan desetak
metara od nas, mi mu prilazimo, upoznajemo se, i iznosimo mu ponudu. On odmah pristaje, promenivši raspoloženje u
trenutku, sve vreme pričajući kako gotivi Srbe i da zbog toga neće da zove muriju. Naš čovek, ispostaviće se da je iz
Leskovca, sav presrećan, nudi nam da sve nas zajedno odvede na piće. Izraelac
pristaje, hoćemo i mi jer se inače dosađujemo, i krećemo sva četvorica ka nekom
kafiću blizu mora. Leskovčanin, koji nam deluje kao umereni ljakse, naručuje
turu piva i svi smo dobro raspoloženi.
Uglavnom pričamo sa Izraelcem, zgotivismo
čoveka momentalno, jer za razliku od ovog našeg lika, deluje kao šmeker sa stilom i obrazovanjem.
Takođe, poznaje Beograd i mnogo toga vezano za političku situaciju kod nas.
Priča nam kako u Tel Avivu radi kao direktor predstavništva za Sony, i kako je
došao u Solun sa suprugom zbog abortusa jer u njegovoj zemlji to nije legalno. Supruga je
trenutno na nekoj privatnoj klinici u Solunu, ali on je u problemu jer je u
Grčkoj baš taj dan državni praznik, banke ne rade, on mora da plati doktora, a
nema kod sebe keš već samo kartice koje nam pokazuje.
Za to
vreme Leskovčanin se vrpolji i kaže nam na srpskom da su njih dvojica nakon
sudara, dok su se raspravljali, otišli do neke zlatare i da je Izraelac ponudio
vlasniku zlatan sat po ceni od hiljadu i po maraka, ali da ga je ovaj odbio.
Leskovčanin nas moli da pitamo Izraelca da li hoće njemu da proda sat za 1.300 maraka.
I ako uspemo da ga nagovorimo, kako kaže, on će nas častiti obojicu sa po 100 maraka.
Pritom naručuje novu turu pića.
Moj kum i ja se pogledasmo, i kao, što da
ne, to je dobra ideja, zaradićemo pare bez ikakvog truda od ovog mutnog tipa iz
Srbije. Već nas je lagano omamilo pivo, sa Izraelcem smo se već uortačili,
i pitamo ga da li bi pristao da proda
sat Leskovčaninu. On se snebiva, razmišlja, ali ipak pristaje jer mu hitno
treba keš. Leskovčanin oduševljen, vadi neke marke i „švajcarce“, međutim,
Izraelac traži da sve bude u markama. Ovaj naš malo negoduje, ali ipak rešava
da ode i negde zameni pare.
Za to vreme, već pijemo treće pivo, i
ostajemo sami nas trojica, Izraelac, moj kum i ja. Relaksirana atmosfera,
čekamo Leskovčanina da se vrati. Međutim, prolazi već oko 20 minuta, ovoga još
nema, a Izrealac se unervozio. „Momci, u frci sam, moram hitno do doktora da
platim abortus, nemam nikakvog keša kod sebe, a ovog još nema. Možete li da mi
date koliko imate para kod sebe, a ja ću vam ostaviti svoj zlatan sat kao zalog
dok se ne vratim, a to je za bukvalno 15 minuta. Taman će do tada i ovaj da
stigne“, pita nas već pomalo nervozan stranac.
Čovek nam je drag, vidi se da je pristojan i
da generalno ima love, ali eto, sticajem okolnosti je u frci, i ajde da mu
pomognemo, razmišljali smo. Na kraju krajeva, kod nas će biti sat koji dosta
vredi, tako da nema šta da brinemo. Pogledasmo u novčanike, imali smo
zajedno nešto oko 1.200 maraka i dadosmo mu svu lovu. On skine sat sa ruke, i
stavi meni u džep od košulje. Zahvali nam se do neba i reče: „Stižem za
petnaestak minuta najkasnije“.
Sad smo ostali sami kum i ja, i to već blago
pripiti. Prošlo je sigurno bar sat vremena od kako smo seli u kafić. I tako,
opušteno ćaskamo, i čekamo ovu dvojicu da se vrate. Prolazi, 10, pa 20 minuta, pola sata... Počinje da nas
hvata nervoza, nema ni Leskovčanina, ni Izraelca. Još 10 minuta prolazi, i kum
mi kaže: „Daj da pogledamo taj sat, ako se ovi ne pojave uskoro, da odemo i da ga
tapnemo, sigurno vredi bar 2.000 maraka“.
I ja izvadim sat iz džepa košulje, a ono plastični sat, lažnjak, koji može na
„zelenjaku“ da se kupi za 200 dinara. Sedeli smo zblanuti i izgubljeni još neko
vreme, bez prebijene banke. Ova dvojica se naravno nisu više pojavili. Eto.“
U dahu sam odslušao priču, i bio sam u
fazonu, jbt, kakva majstorska prevara. Ti likovi su istovremeno i glumci i
psiholozi i prevaranti, i besprekorno su
odradili svoje uloge. Lako je reći: „ja im nikad ne bi dao pare“, ali ne možeš
da znaš šta ćeš uraditi u određenim okolnostima.
Нема коментара:
Постави коментар