autor: Bratislav Nikolić
(transkript intervjua koji je emitovan na Radiju B92, 2004., i to je verovatno i prvi intervju koji je napravljen sa Jergovićem u Srbiji)
Malo je ljudi u Srbiji čulo za Miljenka Jergovića, međutim, on je trenutno možda najprevođeniji i najnagrađivaniji pisac u Hrvatskoj. Miljenko Jergović je rođen u Sarajevu, gde je i proveo veći deo svog života da bi sticajem ratnih okolnosti prešao da živi u Zagreb. Može se slobodno reći da je on i hrvatski i bosanski pisac istovremeno.
Napisao je nekoliko knjiga pesama i priča, a njegova najpoznatija knjiga je "Sarajevski marlboro" po kojoj se i proslavio među širom čitalačkom publikom. Povod za ovaj razgovor sa Miljenkom Jergovićem su njegove dve poslednje knjige od kojih je jedna obimni roman "Dvori od oraha" a druga je the best of njegovih priča pod nazivom "Rabija i sedam meleka".
Miljenko Jergović: "Dvori od oraha" je roman koji je zapravo priča o dvadesetom stoljeću kroz porodičnu priču jedne dubrovačke obitelji ispričanu obrnutom hronologijom, priča počinje 2001. godine i završava se 1878. godine u vreme austrijske okupacije Bosne. U toj knjizi sam na neki način hteo opisati kako velika povijest izgleda i djeluje u iskustvima nekih običnih smrtnika jer cijeli život sam i od svojih djedova i baka i od svojih roditelja slušao te priče o važnim istorijskim događajima u njihovim životima koji su potpuno drugačije interpretirani nego što su bili interpretirani u službenoj istoriji.
Što se tiče Zagreba on je ponešto hladniji i ponešto manje zabavan grad. Manje zabavan u tom smislu da ne možete doći u Zagreb, a da u Zagrebu nemate vodiča koji će vas voditi po nekim raznim mestima na kojima se nešto dobro događa, recimo tu je jedno od boljih i važnijih mjesta taj omladinski klub u kojima se događaju fenomenalni koncerti i fenomenalne žurke i gde stvarno zabava traje do zore.
(transkript intervjua koji je emitovan na Radiju B92, 2004., i to je verovatno i prvi intervju koji je napravljen sa Jergovićem u Srbiji)
Malo je ljudi u Srbiji čulo za Miljenka Jergovića, međutim, on je trenutno možda najprevođeniji i najnagrađivaniji pisac u Hrvatskoj. Miljenko Jergović je rođen u Sarajevu, gde je i proveo veći deo svog života da bi sticajem ratnih okolnosti prešao da živi u Zagreb. Može se slobodno reći da je on i hrvatski i bosanski pisac istovremeno.
Napisao je nekoliko knjiga pesama i priča, a njegova najpoznatija knjiga je "Sarajevski marlboro" po kojoj se i proslavio među širom čitalačkom publikom. Povod za ovaj razgovor sa Miljenkom Jergovićem su njegove dve poslednje knjige od kojih je jedna obimni roman "Dvori od oraha" a druga je the best of njegovih priča pod nazivom "Rabija i sedam meleka".
Miljenko Jergović: "Dvori od oraha" je roman koji je zapravo priča o dvadesetom stoljeću kroz porodičnu priču jedne dubrovačke obitelji ispričanu obrnutom hronologijom, priča počinje 2001. godine i završava se 1878. godine u vreme austrijske okupacije Bosne. U toj knjizi sam na neki način hteo opisati kako velika povijest izgleda i djeluje u iskustvima nekih običnih smrtnika jer cijeli život sam i od svojih djedova i baka i od svojih roditelja slušao te priče o važnim istorijskim događajima u njihovim životima koji su potpuno drugačije interpretirani nego što su bili interpretirani u službenoj istoriji.
Od ubistva Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine pa do nekih stvari koje deluju manje ubitačno poput oproštaja Grete Garbo s filmskog platna ili smrti Rudolfa Valentina. "Dvori od oraha" su pokušaj nekog panoramiziranja tog našeg jedinog i najvažnijeg, dvadesetog vijeka. A što se tiče knjige "Rabija i sedam meleka", ta knjiga je izbor iz dosadašnjih mojih knjiga priča, dakle "Sarajevski marlboro", "Karivani i druge priče" i "Mama Leone", plus četiri nove priče koje su iz moje sljedeće, još neobjavljene knjige. Te četiri priče su prozni remiksi bosanskih sevdalinki. Naime, uzimao bih po jedan tekst bosanskih sevdalinki i pokušao zamisliti koja priča zapravo iza te pjesme stoji.
Zašto tvojih knjiga još nema u beogradskim knjižarama?
Miljenko Jergović: Postojali su neki pregovori koji su bili daleko dogurali oko objavljivanja mojih knjiga kod jednog beogradskog izdavača, međutim, ti pregovori su na kraju propali ne zbog mene nego zbog mog zagrebačkog izdavača. Uplašio se da će doći do prelivanja knjiga iz Srbije na hrvatsko tržište i onda bi moje knjige objavljene u Beogradu u Hrvatskoj bile puno jeftinije, i onda bi to mom zagrebačkom izdavaču nanosilo finansijsku štetu. Ne znam, ja sam mogao samo slegnuti ramenima na taj argument, ali se onda cela priča nastavila kao jedna prilično farsična i groteskna stvar.
Miljenko Jergović: Postojali su neki pregovori koji su bili daleko dogurali oko objavljivanja mojih knjiga kod jednog beogradskog izdavača, međutim, ti pregovori su na kraju propali ne zbog mene nego zbog mog zagrebačkog izdavača. Uplašio se da će doći do prelivanja knjiga iz Srbije na hrvatsko tržište i onda bi moje knjige objavljene u Beogradu u Hrvatskoj bile puno jeftinije, i onda bi to mom zagrebačkom izdavaču nanosilo finansijsku štetu. Ne znam, ja sam mogao samo slegnuti ramenima na taj argument, ali se onda cela priča nastavila kao jedna prilično farsična i groteskna stvar.
Moj izdavač je meni predložio da ja svom potencijalnom beogradskom izdavaču ponudim objavljivanje svojih knjiga na ćirilici jer se pretpostavlja da u Hrvatskoj niko ne zna ćirilicu pa neće doći do tog prelivanja knjiga s jednog na drugo tržište. Međutim, moj beogradski potencijalni izdavač nije na to pristao jer oni ne objavljuju knjige na ćirilici.
Situacija je bila bizarna, pomalo komična ili tragikomična, naime, da ja kao hrvatski i bosanski pisac od svog beogradskog izdavača tražim ćirilično izdanje na šta beogradski izdavač ne pristaje. Mislim da bi se nacionalisti grohotom nasmejali na tu situaciju.
Pisci iz bivše Jugoslavije uglavnom se u svojim knjigama bave tragičnim dešavanjima na ovim prostorima u poslednjih deset godina. Šta misliš o tome?
Miljenko Jergović: Zbilja se teme te vrste stalno vrte. Prirodno je, najpre jer je riječ o jednoj strahovitoj kolektivnoj i individualnoj frustraciji koja mora biti ispričana kroz književnost i film, a druga stvar kako niko od nas nije imao neku pravu katarzu, kako sama društva od slovenačkog, preko hrvatskog, bosanskog, do srbijanskog nisu doživela nikakvo katarzično iskustvo nakon tih groznih godina onda je, vjerujem, prirodno da se kroz književnost i kroz film pokušava doći do nekih generalnih odgovora i do neke finalne katarze. Moram priznati da meni te teme ukoliko su dobro ispisane i dobro snimljene ne samo da ne smetaju nego ih i volim. To je nešto od čega ne trebamo bježati, nemamo razloga bježati od toga.
Miljenko Jergović: Zbilja se teme te vrste stalno vrte. Prirodno je, najpre jer je riječ o jednoj strahovitoj kolektivnoj i individualnoj frustraciji koja mora biti ispričana kroz književnost i film, a druga stvar kako niko od nas nije imao neku pravu katarzu, kako sama društva od slovenačkog, preko hrvatskog, bosanskog, do srbijanskog nisu doživela nikakvo katarzično iskustvo nakon tih groznih godina onda je, vjerujem, prirodno da se kroz književnost i kroz film pokušava doći do nekih generalnih odgovora i do neke finalne katarze. Moram priznati da meni te teme ukoliko su dobro ispisane i dobro snimljene ne samo da ne smetaju nego ih i volim. To je nešto od čega ne trebamo bježati, nemamo razloga bježati od toga.
Miljenko Jergović je jedno vreme pisao i za pozorište a ono čime se takođe bavi je pisanje za novine.
Miljenko Jergović: Trenutno ni za pozorište ni za film ništa ne pišem iz prostog razloga što se pomalo bojim i zazirem od hrvatskog kazališta i hrvatskog filma. Ne bih volio da neko riječi koje sam ja napisao izgovara na način koji se meni, recimo to tako, ne bi svidio. Naravno bavim se i svojim drugim i jednako važnim poslom, a to je novinarstvo. Radim u "Globusu", uglavnom intervjue, potom u hrvatskom izdanju "Kosmopolitena" imam svoju redovnu mjesečnu kolumnu o muško-ženskim odnosima i to je nešto što me silno veseli tim prije što sam u proteklih 15 godina užasno puno vremena potrošio pišući o srpskohrvatskim odnosima koji su jedna huda i tužna monotonija tako da mi je prelaz na muško-ženske odnose silno prijao budući da su muško-ženski odnosi, čini mi se, neusporedivo zanimljiviji, maštovitiji i pametniji od odnosa između Srba i Hrvata.
Kao ljubitelj i poznavalac gradskog života, preporuči nam dobar provod u Sarajevu i Zagrebu.
Miljenko Jergović: To je jedno pitanje a dva različita odgovora jer su Sarajevo i Zagreb silno različiti gradovi. Kada je riječ o Sarajevu tu nemam šta kome predlagati i preporučivati, dovoljno je sjesti u autobus i ujutru doći u Sarajevo i dalje će se čovjeku događati sve po nekom redu. Sarajevo je grad neprestane euforije, neprestanih događanja, genijalnih kafana i restorana i mogućnosti da se nemilo opiješ, razbiješ i razvališ.
Miljenko Jergović: To je jedno pitanje a dva različita odgovora jer su Sarajevo i Zagreb silno različiti gradovi. Kada je riječ o Sarajevu tu nemam šta kome predlagati i preporučivati, dovoljno je sjesti u autobus i ujutru doći u Sarajevo i dalje će se čovjeku događati sve po nekom redu. Sarajevo je grad neprestane euforije, neprestanih događanja, genijalnih kafana i restorana i mogućnosti da se nemilo opiješ, razbiješ i razvališ.
Što se tiče Zagreba on je ponešto hladniji i ponešto manje zabavan grad. Manje zabavan u tom smislu da ne možete doći u Zagreb, a da u Zagrebu nemate vodiča koji će vas voditi po nekim raznim mestima na kojima se nešto dobro događa, recimo tu je jedno od boljih i važnijih mjesta taj omladinski klub u kojima se događaju fenomenalni koncerti i fenomenalne žurke i gde stvarno zabava traje do zore.
Нема коментара:
Постави коментар